Baviti se Dostojevskim i pisati o njegovim delima, slično je i bavljenju istinom i smislom života. Dostojevski je pisao o najvećim dilemama u čoveku, o moralnom padu i stradanju, društvenim nepravdama, borbi za istinom i, konačno, pročišćenju duše. Dostojevski
nas tera da budemo svesni vremena u kome živimo, da se kritički odnosimo prema njemu, da ne zaboravimo kuda smo pošli i čemu težimo. Podseća nas
na mračnu stranu ljudske duše i uči nas da budemo bolji. Čitajući Dostojevskog, mi nepogrešivo dobijamo odgovor na mnoga pitanja koja nas muče. Uz Dostojevskog ne prestajemo da se menjamo i da bolje razumemo sami sebe.
Od samog početka romana susrećemo se
sa turobnim životom glavnog junaka romana, siromašnim studentom prava Rodionom Raskoljnikovim. Opis Raskoljnikove sobe, koja podseća na mrtvački sanduk, široka i duga svega pet - šest koraka, stvara osećaj mučnine i teskobe kod svakog od nas. Dostojevski vrlo dobro opisuje požutele, prašnjave i odlepljene tapete u niskoj sobi u kojoj je svaki malo viši čovek osećao zebnju i strepnju da će udariti glavom u tavanicu. Vrlo brzo stvaramo utisak o tome kako čovek može da se oseća u tako skučenim uslovima svakodnevnog života. Povratak u svoju sobu Raskoljnikov shvata i kao simbolični pad u sopstveni ponor, tamnicu, mračne misli i nemilosdnan, neprijatan život bez pravde.
Ideja Raskoljnikovog o ubistvu pojavila se nakon prve posete babi zelenašici i ,,počela da mu kljuje u glavi''''. Međutim, sav kasniji sled događaja, koji, uprkos njegovom unutrašnjem otporu prema takvoj monstruoznoj ideji, gura Rodiona u zločin. Kao da Dostojevski podsvesno opravdava takvo ponašanje i tera nas, čitaoce, da shvatimo i razumemo sve razloge koji će pomutiti svest ovog siromašnog intelektualca.
Čitav
roman ”Zločin i kazna” izgrađen je, zapravo, na fabuli o ubistvu. Od početka pratimo ubicu i njegov zločin, ali isto tako i unutrašnju borbu ovog kompleksnog protagoniste. Raskoljnikova zatičemo na samom pocetku romana u rascepu izmedu jednostavnosti rešenja koje je smislio i gnušanja nad mogucnošcu da se ta ideja uopšte rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razrađuje i proverava plan, iako jedan deo njega ne veruje u izvršenje plana. Rodion nije želeo samo da pokrade i ubije babu-zelenašicu, njegovi su motivi podređeni osnovnoj ideji o satiranju zla. Ona je, sticajem okolnosti, stvorenje koje je živelo na tuđoj nesreći, a okolnosti u kojima se Raskoljnikov našao - siromaštvo, beda i poniženje u društvu u kojem je živio - navele su ga da je ubije sekirom.
Raskoljnikov je smatrao da je izuzetnim ličnostima uvek bilo dopušteno da odstranjuju nametnike koji čine društvo nepravednim. Zato je nakon ubistva uporedio sebe sa Napoleonom, pretvarajući svoj
zločin u ideološki počinjeno ubistvo. Pokušavajući da opravda svoj motiv u mukotrpnoj borbi sa svojom grižom savesti, Raskoljnikov se zanosi idejom o izvršenju “više pravde” koju je ostvario ubistvom Aljone Ivanove.
Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov pada u drugi svet, svet Svidrigajlova i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj Razumihin i zakon oličen u Porfiriju Petroviču. Sada se motivacija, sa kojom je našao moralno opravdanje ubistva, sudara sa podsvesnim u njemu – pada u bunilo i latentnu bolest uma.
Sonja, ma koliko nemoralna u materijalnom smislu te reči, ostaje simbol čiste hrišćanske duše. Kroz njen lik čujemo reči koje donose spas. Ona savetuje Raskoljnikova da: ,,Krst patnje treba da uzme na sebe i njome da se iskupi''''. Upravo ona vodi Rodiona do spasenja. Uz njeno duhovno vođstvo on shvata da je jedini put ispravnosti put preobražaja - put povratka iz sveta neobičnih u svet običnih ljudi. Raskoljnikov je pokusavao da shvati kako je Sonja, pored razvrata uspela da sačuva čistotu duse. Njen odgovor je Bog, koji nepogrešivo vodi ljude na pravi put, koji ima ljubav, razumevanje i oproštaj za sve.
Ovo je prekretnica u romanu gde počinje Raskoljnikov preobražaj. Njegova odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, čemu je uzrok veoma jaka motivacija. U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potom vratio i priznao svoj zlokobni čin. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja, kao zvezda vodilja na putu ka pročišćenju duše, koje će uslediti nakon beskonačno dugog lutanja po ponorima i tminama sopstvenog dna.
Jedno od osnovnih pitanja kojim se bavi ovaj roman je: da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvaruje? Dok je pisao zločin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmišljanja Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i ratnih vojskovodja uopšte - da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih zbog nekakve ideje ili opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronameran cilj i humanu ideju, medjutim, ono što je onemogućilo ostvarivane tog cilja bilo je upravo pogrešno odabrano sredstvo. Mozemo zakljuciti da sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je pre zločina smatrao da cilj opravdava sredstvo, međutim, na kraju ipak spoznaje da ,,bez morala nema covjeka''''.
Roman ”Zločin i kazna” prevazilazi granice vremena i prostora samim tim što je on jedno veliko umetnicko ostvarenje, koje je kao i svako drugo umetnicko delo stvoreno da prkosi i odoleva vremenu koje neumitno prolazi. Dostojevski je, istražujući dubine ličnosti takvim silnim psihološkim poniranjem, koje ni do danas nije dostignuto, razgolitio čoveka kao biće, osvetlio nemilosrdno i najtamnije i najskrivenije delove njegove duše, a ujedno dao opštu sliku svoje epohe i društva kakvu je retko koji umetnik i stvaralac za sobom ostavio. Delo Dostojevskog je neiscrpno, jer koliko god dublje poniremo u njega, nailazimo na sve više ideja i poruka.
Više kritika o Zlocin i kazna