U svom čuvenom dijalogu TimajPlaton daje prikaz ljudske prirode (i duše)
koji je jednim delom zasnovan nasumi ondašnjih empirijskih znanja o anatomiji ljudskog tela i načinufunkcionisanja pojedinih vitalnih organa. On spaja učenje o uravnoteženostisnaga u telu (kao preduslov za zdravlje) sa Empedoklovim
učenjem o četiriosnovna lelmenta (zemlja, vazduh, vatra i voda, koji su uzrok svega, čijim semešanjem formiraju konkretne stvari kosmosa) i učenjem medicinske škole sa Kosa(po kom je uzrok bolesti neravnoteža četiri osnovna telesna soka, sluzi, krvi,crne i zelene žuči), a svemu tome dodaje i Timajevu teoriju o trouglovima.Takođe izvodi i hipotezu o postojanju analogije između funkcija jetre iekstatičnih stanja u kojima nastaju snovi i proroštva, budući da je jetra uantici bila poznata kao organ u kom je sedište nesvesne duše. Ako ima šta dasaopšti, ona emituje poruke u vidu nejasnih
slika ili utvara koje se javljaju usnu. Da je jetra u tesnoj vezi sa snovima, a oni sa proricanjem, bilo je opšteprihvaćeno mišljenje i pre Platona, jer se u najstarija vremena proricalo izjetre žrtvenih životinja na osnovu 'vidljivih slika' koje traju
još neko vreme poslesmrti. Sticajem istorijskih okolnosti, Timaju potonjim
vekovima dobija reputaciju glavnog Platonovog dela, prevashodno zbogsadržaja Timajevog
govora koji u sažetom izdanju obuhvata sve ono što pripadavečnom biću i još i više zbog onog što pripada nestalnim i propadljivim čulnimbićima. Veći deo njegovog govora je bio u suprotnosti sa porukama potonjihcrkvenih spisa, ali je pojedine segmente ipak bilo moguće tumačiti u duhu sahrišćaniskim učenjem, zbog čega je Timajdoživeo brojne neoplatonske prerade. Koliko je ovaj dijalog bio popularan upotonjim vekovima, svedoči i Rafaelova čuvena slika Atinska škola na kojoj je Platon prikazan kako drži knjigu velikogformata, na kojoj se jasno vidi naslov Timaj.
Više kritika o Timaj