Svojom drugom pesničkom knjigom Antikvarnica na
kraju grada, mlada kragujevačka pesnikinja Marija Rakić podseća srpsku književnost na jedan u njoj veoma retko korišćen obrazac pevanja, koji bi mogao da se definiše kao savremeni roman u stihu.
Ta romaneskna namera autorke vidljiva je kako u samoj tehnici pisanja, tako i u strukturi knjige. Tako se Antikvarnica na kraju
grada sastoji od tri celine. Prva, naslovljena Dnevnik jedne jeseni, donosi nam šest pesama, od kojih nas jedna, jednostavnog naslova A ovako je sve počelo, upoznaje sa likovima ovog romana, naredne četiri detaljnije predstavljaju četiri glavna junaka knjige, dok nas šesta stavlja direktno pod kožu Lize, pesnikinje kroz čije se oči prelamaju svi ovde opisani događaji, i za koju možemo da pretpostavimo da je zamišljena kao neki vid alter ega same Marije Rakić. Galerija portreta, središnji deo ovog romana u stihu, donosi četiri ciklusa od po deset pesama, od kojih svaki predstavlja životni dnevnik jednog od njegovih likova, dok nas Epilog ponovno vraća na formu viđenu u uvodnom delu, ovog puta kroz pet pesama opisujući svoje junake već pri kraju života.
Osnovna tema koju Marija Rakić obrađuje u Antikvarnici na kraju grada je nedostatak sposobnosti komunikacije, sa posebnim osvrtom na učestalost ove pojave u svetu umetnosti. Tako Pokisli, slikar i junak ciklusa Psi u galerijama Pariza može da uspostavi bliskost sa svakim psom, ali ne i sa majkom, kao ni sa ženama koje voli. Tek je poneko dete, svojom gotovo psećom naivnošću, u stanji da probije oklop kojim se ograđuje.
Porodični album je verovatno najoptimističniji ciklus u knjizi. Prolog za njega predstavlja pesma Brbljivci, koja opisuje smrt Samantine bake. Od tog trenutka, junakinja postaje nesposobna da ostvari bliskost sa drugom ljudskom osobom. Priča se razvija prelaskom preko nekoliko Samantinih neuspelih ljubavnih veza, od kojih se svaka završava rođenjem jednog deteta. I ako Samanta sama nije stvaralac u pravom smislu te reči (njeni izleti u ovoj oblasti se završavauju pravljenjem dečjih fotografija) svi njeni ljubavnici potiču iz sveta umetnosti, i ona vaspitava svoju decu u stvaralačkom duhu. I dok isprva komunikacija između majke i dece praktično da ni ne postoji, njihovim odrastanjem ona se postepeno razvija, da bi na kraju Samanta pronašla sebe srećnu u društvu unučića. Moja deca nisu imala baku. Ja jesam. Zato sma ja bolja baka nego mama, reći će Samanta negde pri kraju svog dnevnika.
Ako je Porodični album najoptimističniji ciklus, Tišina klavira je najsetniji, ali i najviše lirski. Njegov junak Serž, siromašni pijanista, od svih likova u knjizi najteže uspostavlja odnose sa drugim ljudskim bićima. I ovde je potrebno jedno dete da se komunikacija pokrene, ali Serž će to shvatiti tek kada bude kasno, kada njegov usvojeni sin Simon ode u Ameriku da održi seriju klavirskih koncerata, i tamo umre od posledica urođene srčane mane, ubrzo nakon uspešnog nastupa u Karnegi Holu.
Sve nas ovo dovodi do poslednjeg ciklusa nazvanog Zvučne slike, koji do krajnjih tačaka istražuje problem nedostatka komunikacije u jednoj umetničkoj porodici. Pisac Maks oženjen je balerinom i imaju dvoje dece. Brak je rastrzan potrebama dve umetničke karijere, kao i željama roditelja da deca nastave njihovim stopama, zbog čega četiri člana porodice gube sposobnost da međusobno razgovaraju, i njihova komunikacija se svodi na brižljivo planiranu upotrebu psiholoških termina. Takva situacija na kraju dovodi do razvoda braka glavnog junaka, i do toga da njegova deca provedu veći deo svog života u ordinacijama psihoterapeuta.
Antikvarnica na kraju grada je knjiga koja uspeva da pomeša pesničke i prozne elemente na takav način da se ni jedni ni drugi ne osećaju u njoj zapostavljeno. Sa jedne strane, pripovedački talenat Marije Rakić je neosporan, tok radnje je vešto vođen i uvlači čitaoca u sebe, priče različitih junaka se neprekidno pozivaju jedna na drugu, mešaju se i prepliću, kroz različite oči posmatraju iste događaje i situacije. Likovi koje nam autorka predstavlja su realni, jasno definisani i iznijansirani. Sa druge strane, osnovni jezik knjige je poetski, lirika izbija u prvi plan na svakom koraku, uzdižući čitaoca nad osnovnu priču i pružajući mu na taj način mogućnost da je sagleda iz sasvim drugačijeg ugla. Jaki stihovi ređaju se u ovoj knjizi jedan za drugim, tako da i pored romaneskne strukture koju ima pred sobom, čitalac ni u jednom trenutku ne može da zaboravi da je Antikvarnica na kraju grada ipak jedna preko stotinu strana dugačka poema.
Više kritika o Antikvarnica na kraju grada