Naše linije beskraja promenilo
je vreme. Žudnja prelama okove prostora.
Prostor
ne postoji u pesmi.
Želim slušati pesmu. Biti Div i ne plašiti se.
Oivičili smo živote, u ogradjenom prostoru
se krije purpur, krije se širina.
Granice su samo laž, prividi,
da “nekako” izgledaš. A unutra je čarolija,
beli leptir, koji proizvodi zvuk violine. Knjige opasane, kožnim pozlaćenim koricama. Lišće što menja boju na vetru, najlepše i najboljih
majstora slike ….Krije se život.
Šta
ti kriješ u svojoj kocki,čijih se ivica, isto tako plašiš. Prići im a kamoli dotaći njihove krajeve.
Ma ko si ti ustvari?
Uplašeni različak? Hrabri , gordi kolos? Pusti vuk? Ili samo nežna latica bela koja je na cvetu, sve dok je vetar ne odnese i dogodi se čudo? Ko?
Ja sam zvezda. To želim da budem. Da uvek putujem i sjam i tako ti šaljem osmehe..
Više kritika o Nesto