Novac, novac, novac. Živimo u materijalnoj stvarnosti gdje je sve novac. Čovjek je totalno hendikepiran ako nema novaca.
I on je isto tako hendikepiran s novcem. Novac je vrsta droge koja učini da hoćeš sve više i više, pa šta košta da košta. Jednostavno postaješ nesposoban da vidiš druge ljude, vidiš samo njihove cifre. Kako se snalaze sa statistikom, a zaboravljaš da je
ljudsko biće iza svega toga. Ljudsko biće koje kao i drugi ima osjećaje, nagone, misli, stavove i drugo. Ideš bezobzirno naprijed i pritiskaš one sa lošijim statusom, lošijom statistikom. Pritiskaš one koji se usudjuju pokazati crte ljudskosti jer ih je ružno pokazivati. "Čovjek je jak, hrabar, odlučan". U nekim slučajevima, da, ali čovjek je i osjećajan, topao, prijateljski i ljubazan. Zašto se čini da je ružno pokazati te osobine? Zašto se čini da je tako ružno biti ljudski? Da li bi ljudsko biće bilo slabije i načinjeno od lošijeg materijala samo zato što pokazuje svoje osjećaje, misli, itd? Prije da bi
trebalo biti obrnuto. Trebalo bi čuvati osobe koje su u stanju da budu ljudi i koji se ne osvrću na statistiku, cifre, prihode. Trebalo bi čuvati sve osmijehe, smijanje, spremnost da pruži pmoć, umjesto što se pazi na kapital i status. Na neki način je većina ljudi postala kao bezosjećajni roboti, vodjeni svojim nagonom za novcem, tako da neki čak mogu i ubiti da bi zaradili taj novac. Kako se može misliti da je novac vrjedniji od ljudskog života? Umjesto da se pomogne onima koji trebaju pomoć, uzima im se život da bi sam mogao ostvariti što veći kapital. Poboljšati svoj status i svoju statistiku. Valjda bi savjest trebala negdje da postoji, ali izgleda da je ona prva umrla kad je novac preuzeo ljudskost?