Jeste li kao djeca imali običaj zatvoriti oči i glupo vjerovati? Vjerovati primjerice da će zločesta medicinska sestra (koja
vam se nezaustavljivo približava noseći gigantsku injekciju u rukama, iskrivljeni cinični osmijeh na ružnom licu i ledenu santu u okrutnom srcu) nestati samo zato što vi nju ne vidite? Ma vjerovali ste, znam ja to! Nepotrebno je dodati (ali ću ipak dodati) da ta sadistička ženetina ipak nije nestala, a ispod čvrsto sklopljenih kapaka zaprštao vam je vatromet svih zvijezda kada je u vašu stražnjicu ispraznila sadržaj štrcaljke i još to začinila kvazi-osmijehom koji vas je kao trebao utješiti. I još vam iz vene posrče par litara krvi, kao – potrebno je u svrhu vašeg zdravlja.
I ja sam bila dijete (mada se to na meni više ne može niti naslutiti), i to glupo dijete (to se već može i danas lako primijetiti). I meni su se više puta prikradale lager-commanderice uniformirane u plavo, i ja sam sklapala oči i vjerovala… I meni je guza bila potom bila izbušena, i meni su se smiješile iskrivljenim osmijehom i uvjeravale me kako su mi nanijele tu groznu bol zato da bi mi bilo bolje. One najgore među njima još su i izgovarale već legendarne riječi: "Vjeruj mi, ovo je mene boljelo više nego tebe!" I meni su pile krv na štrcaljku…
U međuvremenu sam odrasla (barem tjelesno), i smislila gadnu osvetu medicinskim sestrama. Željela sam ih bosti dok ne krepaju, pa sam postala skoro liječnica. Trebalo je puno truda i trajalo je dugo, a rezultati baš i nisu zadovoljavajući. Niti mi daju da ih bodem, niti više imam volje za to. Igla mi se iskrivila, valjda… Ili tako nekako…
Djetinjstvo je nepovratno ostalo za nama, a mi se nismo opametili ni trunčicu. Barem ja nisam. A kako vidim, nije ni cijela nacija. Opet zatvaramo oči i glupo vjerujemo. Eto, sluteći nevolje, ja sam pred nekoliko dana čvrsto zatvorila oči i počela samu sebe uvjeravati da se neminovne stvari neće dogoditi.
No, predizborna kampanja je ipak počela, žmirila ja ili ne. Dogodilo se.
I dalje pokušavam ne gledati, no povremeno proškiljim u pravcu novina ili televizora i zgrozim se. Razni nakazni likovi (liječnici u uniformama i bez njih, bivši i sadašnji oficiri i nečasni časnici, nemedicinske sestre i topla braća) paradiraju elektronskim i tiskanim medijima i mašu ljekovitim obećanjima. Neki imaju onaj grčeviti, iskrivljeni osmijeh što više podsjeća na cerek hijene, neki se grohotom smiju, neki liju krokodilske i druge umjetne suze… a svi izgovaraju one već odavno izrečene riječi: "Ovo činimo za vaše dobro! Možda vas malo boli i nije baš ugodno, ali vjerujte – nas to boli više nego vas!" Nude nam slatke riječi, a mi bismo iza tih medenih lamentacija lako ugledali isprazne fraze i laži - kada ne bismo imali sklopljene oči.
Poučit ću vas ukratko predizbornoj psihologiji medicinskih sestara. Djeco draga, one vam uopće nisu dobre tete, nego to samo glume. Jer, kada ne bi namamile dovoljno naivne i glupe djece da ih potom bodu, uštrcavaju u njih kojekakve sumnjive ljekarije, vrše masovne pokuse na cijeloj naciji i svima piju krv, ne bi imale od čega živjeti. Mi djeca bismo trebali biti pametniji i malo gledati što nam rade…
No, mi djetinjasto stisnemo oči još jače i – vjerujemo im. Pružamo im naše nezaštićene stražnjice da nas lakše nabodu, a zatim ugledamo sve zvijezde i svoga Boga i slušamo kako nam se smiju jer smo opet nasjeli na stare trikove… Niti ćemo se nakon toga osjećati zdraviji, niti ćemo ikada završiti ne-znam-ti-ja-kakve fakultete koji bi nas stavili u poziciju da malo gazdujemo bivšim našim krvnicima. Takvi fakulteti ne upisuju one koji si svlače gaće i sagibaju čelo do poda čekajući egzekuciju…
A kada sve bude gotovo, navući ćemo gaće na bolnu stražnjicu. Čvrsto ćemo sami sebi obećati da sljedeći put nećemo zatvarati oči, nego ćemo sačekati da nam se okrutna schwesterica približi, pa ju razvaliti nogom u jaja i zaurlati: "'Bemtimater, ne'š ti mene više guzit'!"
Ali, to će, čini mi se, još dugo vremena biti samo u našoj mašti. Premladi smo mi, nedorasli situaciji, ne dosežemo još nejakom nožicom do njihovih prepona… Bit će i to jednog dana, kada se ne budemo više pravili da ne vidimo što nam se događa.
Kada budemo otvorenih očiju gledali oko sebe.
Kada odrastemo.