Neki dan sam vidjela
Duška Lokina na TV-u i sjetila se da sam istu neponovljivu njušku vidjela prošlog ljeta
na moru. Pamtim to kao da je danas bilo, jer je bura tukla 120km/h, a ja sam se jednom rukom borila da sačuvam badić na sebi, a drugom sam se držala za stup birtije da ne odletim u Italiju.
I tako se ja trgenjam da sačuvam živu glavu kad glavni lik drame,
Duško Lokin, sjeda stol do mene.
Gledam ja kako bura trga drveće, pa gledam Duletovu frizuru.
Gledam kako bura kontejnere izvrće, pa gledam Duletovu frizuru.
Gledam kako barke tonu, pa gledam Duletovu frizuru.
Gledam olovno nebo, i dalje gledam Duletovu frizuru.
I tu, u centru oluje dok samo najhrabriji ne moče gaće, ja si gruntam.
Jebo ti reklamu za Taft!!! Znate onu:
London - magla,
frizura je postojana.
Paris - sunce, frizura je postojana.
New York - kiša, frizura je postojana.
Reklama bi zapravo treba izgledati ovako:
Duško Lokin 70-e - frizura je postojana
Duško Lokin 80-e - frizura je postojana
Duško Lokin 90-e - frizura je postojana
Duško Lokin 2000. - frizura je nenadjebiva!