Kažu da je umro svaki glas o njemu one večeri kada je brzi vlak sa zapada prošao kroz zatvoreni signal i sudario se sa napuštenim
vagonima na slijepom, istočnom kolosijeku.
Razletjela se gomila čelika uokolo, besramno ostavljajući unakažena tijela da leže na toploj proljetnoj kiši. Tijelo sa oznakom N.N. 862-m bio je on. Zaokupljen je svojom trajnošću u stanju koje je, konačno, nepromjenjivo. Više ga nitko neće uznemirivati. Njegova publika s vremenom će preboljeti nedostatak novih, i opet novih nastavaka beskrajno ludih uprizorenja svakodnevnih malih životnih slika.
Viđalo ga se posvuda, a nije bio nigdje posebno. Na nagovor starog frenda s kojim je svojedobno subotom išao na "hakl", petkom poslije podne u mikrofon diktafona izgovorio bi kratku priču za kut stranice kulturnog priloga u subotnjem izdanju lokalnih dnevnih novina. Honorar za priču bi se već iste večeri uobičajenim slijedom događaja iz obične zamagljene čaše, niz suho grlo, pa u užarenu utrobu, istovario u požutjelu keramiku klozeta. Živjeli su jedni pored drugih i autor, i publika, i likovi koji su željeli postati agenti tajnih sila. Okupljeni za stolovima kavane, kao onda kada su zbog poplava proglasili da voda nije za piće, pripaljivali bi cigarete držeći na oku svoju kriglu piva ili orošenu čašu gemišta, i sanjarili uz njegovo kazivanje storija o nedokučivim i pomalo nevažnim stvarima (poput Armanijevog odijela iz trgovine preko puta). Ovo je bio njegov teatar, njegova pozornica, mjesto najveće slave i vrhunca, a u jednom prenesenom smislu i dom. Osobito nakon što je priznao književnom kritičaru da nije pročitao niti jedno književno djelo, niti jednu jedinu jebenu knjigu, ni one za lektiru, a kad se zamislio priznao je... čak ni kuharicu. Stekao je publicitet primjeren antijunaku, nekome tko se iz učmale gomile usudio prošetati preko tamne strane na sjajnu polutku bez pitanja i ustručavanja.
Današnje popodne provest će u redu. Dugom redu crnih vreća poredanih poput sirotinje u redu za crni kruh. Teška zelena zavjesa boje mahovine zatvorit će pristup pogledima na rasap plavog sjaja pozornice. Obožavao je svitanja. Smrznutih koraka umornog ljubavnika nudio je jutarnjem suncu svoje neobrijano lice da produlji njezine dodire od prošle noći. Da se tragovi njenih noktiju nikada ne obrišu, a miris njezine sline u koju se umotao u sladostrašću, da ga ugodno zateže cijeli dan. Sjajno je prelazilo u modro, modro u plavo, plavo u tminu zapada. Takva su jutra u proljeće, u doba kada se cigani spremaju na daleki put, kada se rađaju djeca ljeta. Vrijeme kada stihovi sami poteku preko usana tik prije nego li požele dodirnuti nečija pa otvore vrata topline i kao sunce sjuri se bljesak koji te na trenutak zaslijepi, baš tada, upravo tog trenutka, možeš reći da si zaljubljen.
A on sada više nema briga jer nikada ih nije ni sakupljao. Bezbrižan kao u stanju koje se dalo naslutiti dok bi sustezao dah ležeći između njezinih vlažnih grudi, okupan zajedničkim mirisom. Volio je ljubiti, slast podijeliti s njom u dubokom poljupcu. Dok bi izranjao i prepuštao se potonućima među bedrima slušao bi pogane ritmove ciganske svadbe. Pa bi hvatao dah njezin jezikom svojim i prstima slijedio ustreptale drhtaje mišića u grču i jecaju male smrti. U dubini tamnoplavog bezdana gdje srce na trenutak zastaje od ljepote, mira...
Ova predstava sada svršava izranjanjem bisera bijelog poput sjajnog srebrnog zuba majstora violine ciganskog orkestra. Uronjen u misli bez namjere. Prve ili posljednje. Svjestan da će netko možda o njemu napisati knjigu. Svjestan da je netko vrijedan nikada neće pročitati. Svjestan da je ovo mir poput sna u njezinom zagrljaju. A u proljetnom vrtu pored pruge su pjevale ptice, malene i vesele, ljubile se, i pjevale...
bisera bijelog poput sjajnog srebrnog zuba majstora violine ciganskog orkestra. Uronjen u misli bez namjere. Prve ili posljednje. Svjestan da će netko možda o njemu napisati knjigu. Svjestan da je netko vrijedan nikada neće pročitati. Svjestan da je ovo mir poput sna u njezinom zagrljaju. A u proljetnom vrtu pored pruge su pjevale ptice, malene i vesele, ljubile se, i pjevale...