Stajala sam sat i pol u
Petrinjskoj 30. 'Semafor' kaže: prijavljivanje, broj 824. Kada sam skužila da je
broj na mojoj ceduljici tek 907, pozlilo mi je.
Ali, danas je bio krajnji rok za vađenje nove putovnice prije puta, pa nisam imala kamo.
Prvo sam malo blejala po čekaonici i zamišljala kojim su poslom došli ljudi oko mene, ali bezuspješno. Onda sam igrala igricu na mobitelu i vjerojatno radila grimase, jer mi je tipkovnica totalno premala i loptica mi je stalno propadala u ponor.
Svo to vrijeme stajala sam blizu šaltera za informacije i slušala gospođu koja je konstantno ponavljala:
...morate kupiti formulare... jeste li uzeli broj?... ne, gospodine, osobne iskaznice se izdaju na prvom katu... ne, automat za brojeve je na drugom katu... treba vam potvrda od ovog, onog... Bila je putokaz u labirintu papira, automata za redne brojeve i šaltere na kojima uglavnom ne radi nitko. Neki su bili iznervirani njenim odgovorima i otresali se na nju, a neki ne.
Meni se osobno najviše sviđala gospođa koja je nakon blentavog pitanja o nekakvim formularima slatko uskliknula: 'Joj, pa kad vam ja to nisam znala!' Gospođa za šalterom imala je i dalje kameno lice, ali ljubazan glas. Ne na prvu loptu ljubazan, ali ako na to gledate srcem, možete shvatiti da je divna, jer bi svatko od nas na njenom mjestu izvadio čekić i maznuo nas posred čela. A gospođa 'kamena' na ista pitanja odgovara već sigurno dvadesetak godina.
Atmosfera u prizemlju MUP-a Petrinjske 30, je blago rečeno očajna. Sjetila sam se dana kada sam prvi put vadila osobnu (i kada su te prostorije bile, ne tako davno, preuređene) i svog razmišljanja kako su ovi 'bazeni' s podacima, koji se okreću pritiskom na gumb, vrlo moderni.
Trinaest godina kasnije više nisu tako narančasti i daleko su od toga da budu šik, ali još uvijek rade. U međuvremenu je oko mene prolazilo more lica i papirologije, tisuće uzdaha i izdaha, što me podsjetilo na upozorenje iz 'Dnevnika' da izbjegavamo velike zatvorene prostore s puno ljudi. Pogledala sam Gospođu Hladnokrvnu na informacijama i došlo mi je da je pitam obolijevaju li ovdje zaposlenici od svih onih viroza i belaja koji stalno kruže, ipak je tek podne i po', a ja sam broj 907! Međutim, nisam se usudila remetiti njen mir neumjesnim pitanjima.
Počele su me boljeti noge (o mladosti!) pa sam se koncentrirala na grupicu ljudi u kutu koji su sjedili na stolicama – očito novitetu u dragoj nam čekaonici. Vizualizacijom i projekcijom uštimala sam si slobodno mjesto koje sam ubrzo i zauzela, nadajući se da neće doći netko zaista umoran i nemoćan kome ću se morati ustati.
Bilo me malo sram što sjedim tako mlada, ali pažljivo sam ostvarila vizualan kontakt s nekim 'stajačima' i nakon što sam se uvjerila da ne reagiraju, opustila sam se. Sjedila sam kao i ostali s hrpom papira u ruci. Kamo sve to državne službe spremaju? Samo sam ja toga dana za običnu prijavu donijela tri biljega od 20 kuna, tri formulara, domovnicu, vjenčani list, djetetov rodni list, a za uzvrat sam dobila još nekoliko papira.
Jednom sam tako čekajući srela i Branku Bebić, i iznenadila se: pa zar i ona mora obavljati te dosadne birokratske poslove? Počela sam razmišljati ima li npr. Madonna nekakvu protekciju u tom slučaju ili ni njoj ne gine čekanje u redu? A Severina? Mora li i ona čekati za novu osobnu ili promjenu boravka u redu od 50 ljudi? Nemam pojma, ja moram.
Slušala sam dogodovštine nove grupice ljudi oko sebe: u doba informatičke revolucije, za svaki drek koji vam treba morate prijeći nekoliko kilometara, kupiti preko nekoliko biljega, ispuniti nešto molbi i formulara, možda koju izjavu pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću i onda lijepo odstajati u redu kojih sat vremena. Kao i prije dvadeset godina. Samo sada imam i igrice na mobitelu.
Bilo mi je dosadno pa sam 'isključila' uši i 'upalila' vid: Od šest šaltera na četiri su radile žene. Molim? Dva muškarca na šalteru? Zanimljivo. Ali kada bolje razmislim nije ni tako ludo. Ako ništa drugo, oni sigurno ne služe kao otirač za sranja kao njihove kolegice. Ili ipak?
Kada sam nakon sat i nešto došla na red, gospođa je s mojim papirima nestala na nekoliko minuta. Zamišljala sam najgore: poslat će me po još nekoliko potvrda i dokaza te mi ne gine još jedno čekanje. Šit, a vozačka dozvola koju su mi ukrali zajedno s torbom? Neee, ne mogu. Stajala sam na šalteru. 'Semafor' je pokazivao 913. Gospođe s papirima još uvijek nije bilo. Sada kada sam konačno došla na red, ponestajalo mi je zraka. Prostorija se počela smanjivati i koljena su mi klecala. Dišem. Svi dišu: uzdah, izdah. Pokupit ću neku boleštinu i odnijeti je doma, o ne! Odjednom je sav teret atmosfere u čekaonici pao na moja leđa.
Okrenula sam se prema šalteru s informacijama i sam pogled na 'čeličnu lady', opalio mi je jednu pedagošku: daj se saberi, i ne seri! Bilo mi je bolje u trenutku, a i s mojim papirima je bilo više-manje sve u redu, a i gospođa mi je progledala malo kroz prste. Bila sam joj simpatična jer me gledala na televiziji. Preplavio me osjećaj zahvalnosti i olakšanja. Izjurila sam van, a tamo me, kao za nagradu, nakon nekoliko cmoljavih dana, dočekao prekrasan sunčan dan.