Veliki opus Emila Durkajma na temu
suicida bavi se problemom suicida na zadivljujući način, na makro i mikro planu, koji
spektakularno rasvetljava ovaj kompleksni fenomen. Napisano od strane jednog od utemeljivača moderne sociologije, ovo delo u prvi plan izbacuje stav da do samoubistva dolazi usled nedostatka integracije individue u društvo. Knjiga obaveštava čitaoce o razlozima za samoubistvo i o njegovom psihološkom uticaju na žrtvu, porodicu i društvo. Durkajm smatra da iako se
suicid dešava u svim društvima, stopa
suicida u različitim grupama varira od grupe do grupe u okviru istog društva i vremenom se stabilizuje. Ove razlike i stabilnost učestalosti suicida u grupi pokazuju da se nešto drugo, što nije psihologija, uključuje u odluku da se počini suicid. Zbog čega razlika u učestalosti suicida kod različitih generacija u okviru istog društva? Durkajm naglašava da je prosto nemoguće objasniti ili intepretirati karakteristike i ponašanje grupa ljudi na psihološkoj ili biološkoj osnovi. Veliki deo onoga ko smo i šta smo, kako se ponašamo i u šta verujemo, zavisi od društvenih sila.
Prema Durkajmu, vrste suicida se mogu svrstati u tri potkategorije, i to:
Egoistični suicid. Nastaje usled slabog stepena integracije individue u društvo u kojem živi. Pojedinci koji nisu u dovoljnoj meri vezani za društvenu grupu (pa prema tome ni za ustaljene vrednosti, tradiciju, norme i ciljeve) ostavljeni su skoro bez društvene podrške i vođstva, te prema tome u većoj meri naginju suicidu. Primer koji je Durkajm našao su neoženjeni ljudi, uglavnom muškarci, koji, pošto imaju manje odnosa koji bi ih vezali za ustaljene društvene norme i ciljeve, pribegavaju samoubistvu češće nego oženjeni ljudi.
Altruistički suicid. Nastaje usled previsokog stepena integracije između pojedinca i društva. Dešava se na suprotnom kraju integracijske lestvice od onog na kojem se dešava egoistični suicid. Osobina koja ga definiše je samožrtvovanje, pojedinci su u tolikoj meri vezani za društvenu grupu da izgube svest o sopstvenoj individualnosti i postaju voljni da se žrtvuju za interese grupe, čak i kad treba žrtvovati i sopstveni život. Najuobičajeniji slučajevi altruističkog suicida dešavaju se među pripadnicima vojske.
Anomički suicid. Nastaje usled potpunog raspada sistema / uređenog društva, baš kao i bukvalno značenje reči (anomie=rasulo, rastrojstvo). Durkajm definiše pojam "anomija" kao uslove u kojima su društvene i/ili moralne norme zbrkane, nejasne, prosto neprisutne. Durkajm smatra da ovo nepostojanje normi, ili ranije prihvaćenih ograničenja u društvenom ponašanju, vodi ka devijantnom suicidalnom ponašanju.